Paradoks je da se bosanskom jeziku danas osporava pravo da bude zaseban jezik, a jedino bi Bosanci razumjeli svoje pretke od prije 300 godina, Srbi i Hrvati bi samo tupo gledali kada bi ih čuli.
Dvoglavog orla smo ukrali od Bizantije. On simboliše pogled i na istok i na zapad zato što je Bizantija sebe vidjela kao nasljednicu Rimskog carstva.
Četiri ocila smo takođe ukrali od njih, a u originalu znači “car careva nad carstvom caruje” (Βασιλεὺς Βασιλέων, Βασιλεύων Βασιλευόντων) što bi otprilike značilo da je iznad cara jedino Hrist i njegovo carstvo.
Ukrali smo i jezik, bosanski se zvao, a osim Bosanaca govorili su ga i Hercegovci i Dubrovčani. Ovi potonji su ga zvali samo “naški”, katkad i “slovinski”, a u korespondenciji s bosanskim begovima, zvali su ga bosanski.
Vuk Karadžić je, kao što znamo, književni jezik skovao po uzoru na hercegovački govor. Prođite i sad krajevima gdje se zadržao šopski, čakavski ili kajkavski govor i shvatićete da je jezički standard nametnut, a štokavština priznata kao jedina književna i ispravna.
Paradoks je da se združenom srpsko-hrvatskom akcijom, bosanskom jeziku danas osporava pravo da bude zaseban jezik, a jedino bi Bosanci razumjeli svoje pretke od prije 300 godina, Srbi i Hrvati bi samo tupo gledali kada bi ih čuli.
Dalje, aukrali smo od Turaka mnoga jel koja smatramo svojima, ukrali smo i vjeru od Grka, zamjenivši sve svoje slovenske bogove nekim nepoznatim svecima iz dalekih zemalja poput Sirije, Palestine i Anadolije.
Ukrali smo i zastavu od Rusa i okrenuli je naopako.
Od Belgijanaca smo ukrali Sretenjski ustav, a od Turaka uzrečicu bre.
Tek što smo se raznih pjesama nakrali, ne zna im se broj! Što reče moj omiljeni pesnik Markonjero: “Kradu se sa istoka, zapada i juga, te divne, divne pjesme što šire se ko kuga”.
/Petar Matijević/
